Natječajni zadatak za izradu Spomenika žrtvama svih ratova tražio je postavu spomenika. Taj jednostavni zahtjev toliko je sam po sebi razumljiv koliko je i pogrešan. Naime, ured Medprostor koji je 2013. pobijedio na javnom, anonimnom natječaju za taj projekt nije realizirao spomenik, stvorio je prostor. Točnije, otvorio je prostor. Po mojem mišljenju, to i čini pravi uspjeh prvonagrađenog projekta, koji sve do danas nije bio jasan: otvorio je prostor za suočavanje s nerazriješenim političkim konfliktom koji je u slovenskom društvu latentno prisutan (i koji već prema prilici iskorištavaju neke političke opcije za skupljanje glasova na izborima, prazno politiziranje i traženje dežurnog krivca). Prvonagrađeni projekt tom je konfliktu ponudio prizorište te tako naznačio mogućnost njegova razrješenja. Arhitektura nije alat za promjenu društva, no istodobno nije ni posve nemoćna kod društvenih promjena. Promišljenom artikulacijom prostora ona može društvene suprotnosti kojima svjedoči učiniti očitima, prisiliti ih na neki način da zauzmu poziciju i tako omogućiti da se s njima suočimo. Tek tako će se otvoriti mogućnost njihova razrješenja. U tom se pokazuje i značaj političkog u arhitekturi. Učinci arhitekture su (moguće) politički iako arhitektura sama to nije. Na takav način djeluje izgrađeni pobjednički natječajni projekt ureda Medprostor. Zasnovan je tako da ne djeluje kao sastavni dio svakidašnjih gradskih kretanja. Između njega i gradskog prostora postoji jasna granica. Masivni betonski elementi koji ga formuliraju uzdignuti su na podest koji arhitektonski prostor – ujedno i politički prostor – jasno definira i odvaja od prostora urbsa, ekonomski određenog prostora. Ujedno su ti elementi još uvijek duboko integrirani u gradski prostor, pa i u tom smislu da se eksplicitno nastavljaju na Plečnikove gradotvorne poteze u tom dijelu Ljubljane.